Beba je bila sita, presvučena… a ja sam se raspadala

Beba je bila sita, presvučena. Uspavana u mom naručju. A ja… ja sam se raspadala. Mislila sam da je to normalno. Da beba plače. Da ja izdržim. Da će proći samo od sebe. Nitko me nije ostavio samu, nitko nije okrenuo leđa. A opet, nakon nekoliko mjeseci, fizički i psihički sam se osjećala jako loše.

Već par mjeseci nakon poroda počela sam dogovarati stvari koje ću raditi. Planirati. Organizirati. U mojoj glavi to je izgledalo jednostavno – beba jede, spava, a ja između toga funkcioniram.

Eh… te moje ružičaste naočale.

Nakon pola godine nespavanja i iscrpljenosti koju ne prikazuju ni u filmovima, jedno jutro sam se probudila na Hitnoj. Infuzija, pretrage, liječnici. Tijelo jednostavno više nije moglo. I ono što je možda najteže za priznati – ni tada se sve nije promijenilo. Vratila sam se u isti ritam. Ako plače – sigurno je gladan.

Ako plače – podoji.

Ako plače – nosi.

Ako plače – ja moram biti tu.

Stalno.

Imala sam strah ostaviti ga. Čak i mami na nekoliko sati. Ne znam točno čega sam se bojala. Samo znam da me ta pomisao paralizirala.

Postoje izdajalice. Postoji adaptirano mlijeko. Postoje rješenja. Ali ja tada nisam bila racionalna. Bila sam iscrpljena.

Sreća u nesreći – preselili smo se. Svekrva je često dolazila i jednostavno bi uzela dijete bez podpitanja. Da predahnem. I čini mi se da se tada i moj muž osvijestio koliko je situacija ozbiljna i odlučili smo dijeliti noći.

Trebala mi je pomoć. Imala sam je, ali iz nekog razloga sam se bojala uzeti je.

Je li to bila postporođajna depresija?

Je li bila iscrpljenost?

Je li bio strah, pritisak, osjećaj da moram sve sama?

Ne znam.

Znam samo da nisam uživala u majčinstvu onako kako sam zamišljala. I znam koliko bi mi tada značilo da mi je netko rekao da je u redu da nisam dobro.

Da sam tada znala za bijeli šum… možda bi bilo lakše. Danas taj isti zvuk mene smiruje. Usporava disanje. Vraća osjećaj sigurnosti. Ne čujem svako meškoljenje koje bi me prije trznulo i puno lakše utonem ponovno u san…

A tada mi je baš to trebalo – malo mira u glavi i u tijelu.

Ovu priču ne pišem da bih rekla da postoji jedno rješenje. Nego da kažem da pomoć mijenja stvari.

Ako si mama koja se boji pustiti kontrolu – razumijem te.

Ako si mama koja je iscrpljena, a misli da mora još izdržati – nisi sama.

I ne moraš čekati da tijelo stane da bi se nešto promijenilo.

U potrazi za snom i malo mira razvila sam nešto što je meni u tom trenutku značilo najviše. Mame su prepoznale upravo čaroliju Pst šuma – jednostavnog zvuka koji pomaže u noćima kad ne znaš što bi. (Ako te zanima o čemu pričam, ovdje možeš pročitati više.)

 Poruka mami koja ovo čita

Ako ovo čitaš umorna, s bebom u naručju, sita i presvučena, a opet plače – želim da znaš jedno:

Nisi loša mama.

Nisi nesposobna.

I nisi sama.

Pomoć nije slabost.

Odmor nije odustajanje.

I ti si važna – ne samo beba.