A gdje su nestale moje prijateljice?

Nitko me nije pripremio na to koliko majčinstvo ponekad može biti usamljeno.

Prije djece bila sam osoba koja je stalno negdje išla. Obožavala sam kave, druženja, putovanja i onaj osjećaj da u pet minuta možeš odlučiti da ideš negdje. Iskreno, mislila sam da će tako izgledati i moj život kad dobijem bebu. Čitala sam članke o rutinama, spavanju beba i organizaciji dana i stvarno vjerovala da će se beba jednostavno uklopiti u naš život.

Kao:
“Beba jede, zaspi i nastaviš normalno dalje.”

Ako si mama koja ovo čita, već znaš koliko stvarnost zna biti drugačija.

Kod mene ništa nije izgledalo tako. Dobila sam bebu koja nije spavala gotovo nikako. Uspavljivanje bebe trajalo je satima, a svako buđenje značilo je da sve kreće ispočetka. Počela sam planirati cijele dane oko spavanja bebe. Oko budnih prozora. Oko toga hoće li uspjeti zaspati u miru ili će joj smetati svjetlo, ljudi, buka ili samo jedan krivi pokret.

I malo po malo, moj svijet se smanjio na kuću, uspavljivanje i pokušavanje da preživim dan bez potpunog kaosa.

Najiskrenije, bilo mi je neugodno otići bilo gdje. Znam da to možda ružno zvuči, ali svaka kava s bebom za mene je bila stres. Dok su drugi sjedili i pričali, ja sam uglavnom držala bebu, pokušavala je uspavati ili pratila kada će se probuditi. Moje “kave s prijateljicama” nisu bile kave. To je bilo hodanje s bebom u naručju i pokušavanje da ne počne plakati usred kafića.

I mislim da je upravo tada krenuo onaj osjećaj koji puno mama ne zna objasniti naglas.

Osjećaj da si ostao sam.

Ne zato što te ljudi ne vole. Ne zato što su prijateljstva nestala preko noći. Nego zato što se tvoj život potpuno promijenio, a njihov uglavnom ostao isti.

Većina mojih prijateljica tada nije imala djecu. Njihovi dani nastavili su normalno. Putovanja, večere, spontani izlasci, vikendi bez planiranja. A ja sam preko noći postala mama koja razmišlja hoće li beba zaspati u autu i koliko bočica treba ponijeti sa sobom.

I iskreno, mislim da mi je baš to bilo najteže prihvatiti.

Ne nespavanje.

Ne umor.

Nego činjenicu da više nisam ista osoba kao prije.

Danas kad vidim društvene mreže i savršene prikaze majčinstva, često pomislim koliko toga zapravo ne vidimo. Ne vidimo mame koje dane provode u pidžami. Ne vidimo hladne kave. Ne vidimo koliko iscrpljujuće može biti kad beba ne spava i kad doslovno cijeli dan pokušavaš uhvatiti malo mira.

Ne vidimo koliko majčinstvo zna biti predivno i usamljeno istovremeno.

I možda baš zato danas toliko volim graditi Bebin San. Jer nije nastao iz ideje da sve bude savršeno. Nastao je iz stvarnog života. Iz večeri hodanja po stanu. Iz pokušavanja da uspavam bebu. Iz osjećaja da trebam pronaći način da si olakšam svakodnevicu i da se ponovno pronađem u svemu tome.

Tako je zapravo nastao i Topliša, prijenosni grijač za bočice, jer sam znala koliko znači kad negdje izađeš i ne moraš panično tražiti gdje ugrijati mlijeko dok ti beba plače. A iz svih onih večeri uspavljivanja nastao je i Pst šum.

Ne kao “savršeno rješenje”, nego kao pomoć mamama koje prolaze isto što sam prolazila i ja.

I znaš što sam s vremenom shvatila?

Da puno mama vodi iste tihe borbe. Samo o tome rijetko pričamo naglas.

Jer majčinstvo nije samo beba, kolica i slatke fotografije. Nekad je to osjećaj da si izgubio dio sebe dok pokušavaš biti sve drugima.

Ali isto tako… nekako kroz sve to stvoriš novu verziju sebe.

Možda drugačiju nego prije.

Ali ne i manje vrijednu.